STRUKA IZNAD POLITIKANSTVA I LIČNOG ĆARA

Arhitekta Branislav Mijović prvi laureat DAK-A 

Manifestacija Dani arhitekture Kragujevac nedavno je prvi put održana u gradu. Smotru je organizovao ovdašnji ogranak Inženjerske komore Srbije, a prezentovani radovi mogli su da se pogledaju 18. i 19. juna u Galeriji Narodnog muzeja. Prvi DAK imao je i svoje prve laureate, a nagrade su dodeljene za životno delo (posthumno) arhitekti Dragiši Vuloviću (priznanje je primila njegova ćerka Dejana), za najuspešniji projekat u kategoriji autora mlađih od 35 godina Nikoli Milanoviću i za projekat autora starijeg od 35 godina arhitekti Branislavu Mijoviću.

Diplomirani inženjer arhitekture Branislav Bane Mijović (64) već decenijama je svojim radom prisutan na ovim našim arhitektonskim prostorima.

- Prijatno sam iznenađen, jer svako priznanje prija, a ovo posebno zbog toga što su mi ga dodelile kolege koje su umele da prepoznaju kvalitet i ono što je specifično za moje stvaralaštvo. Ovakvo priznanje me obavezuje da i dalje radim i stvaram sa još većim elanom i željom za originalnošću, bez kurtoazije kaže Mijović.

A baš ta njemu specifična originalnost „donela” mu je ovu nagradu na DAK-u za projekat stambeno-poslovne zgrade u Ulici Nikole Pašića (kod Toplane).

- U arhitekturi i projektovanju mnoge stvari zavise od samog investitora, njihovih želja, trenutne mode i trendova, ali sam ja, koliko god je to bilo moguće, uvek pokušavao da sačuvam i „proguram” neki svoj prepoznatljiv, kreativan rukopis i ideje, ne libi se da istakne Mijović.

U svom radu trudio se da „forma” njegovih projektovanih zadanja uvek pođe od funkcije prostora i namene objekta.

- Kada je „čista” funkcija i konstrukcija, onda je i forma pročišćena i jednostavna, tvrdi on.

 

Prvi u velikoj Jugoslaviji

 

Kragujevčanima (a i šire) nije nepoznata, može se reći – istorijska činjenica da je njegov Atelje za projektovanje „Modul” bio prvi privatni projektni biro u ondašnjoj velikoj Jugoslaviji. Zakon o ličnom radu u oblasti intelektualne delatnosti stupio je na snagu 1. janura 1985. godine, a Bane je svoj „Modul” otvorio već 11. istog meseca. Da, bio je baš prvi u SFRJ zaveden pod brojem 01 u tadašnjim „knjigama”.

Bio je to pionirski poduhvat.

- U to vreme su još postojali veliki arhitektonski biroi u okviru društvenog sektora gde je bilo i dosta posla i solidne plate. Ja sam se odvažio, ili „odmetnuo” u nešto nepoznato. Imao sam sreće što je još uvek funkcionisala srednja klasa na tržištu i postojala klijentela, razumna, zadovljona i jasna u svojim zahtevima. Tek na kraju bih dodao i „platežno sposobna”. Znali su šta hoće, uvažavali primedbe, a najveće priznanje mi je bilo kada odnesem projekat i čovek mi kaže: „E, upravo sam tako zamišljao”, (pri)seća se Bane nekih drugačijih i boljih vremena.

Radio je po čitavoj bivšoj Jugoslaviji i nikada nije imao nikakvih problema sa opštinskim organima i upravama. U opticaju su bile samo mastiljava olovka i planeri pomoću kojih se sve brže završavalo nego danas kada je sve kompjuterizovano, a obesmišljeno i prolongirano do ludila.

- Cenila se struka i znanje. Posle toga su krenule birokratske peripetije sa stalnim promenama zakona, od Dulića preko Velje Ilića... jednostavno stalno su se „igrali” našom strukom. Naše znanje potpalo je „pod lupu” nekih drugih kriterijuma, birokratskih, politikantskih i „strepnji” da li će ovo da prođe ili ne, zbog nekih neprofesionalnih, činovničkih razloga i formalno-pravnih začkoljica koje se menjaju iz dana u dan, a koče sve da rade onako kao bi stvarno trebalo. Jednostavno, da plasiraš svoje znanje kroz struku i projekat, a ne papirologiju poput najnovijeg zakona ministarke Zorane Mihajlović za koga ona tvrdi da je prilagođen propisima Evropske unije, a nije, već je tipičan naš miks stvari istrgnutih iz konteksta iz zakona EU i „kombinovanjem” sa ovdašnjim „njihovim poimanjem struke”. Sve su samo još dodatno iskomplikovali. I dalje su neke druge stvari bitnije, birokratske preštampavane i naštampavane po deset puta, ubitačna „papirologija”, a na kraju – pravu projektnu dokumentaciju faktički niko i ne pogleda, u dahu „deklamuje” Mijović što mu je već godinama na arhitektonskoj duši, a što je po njemu stravična kočnica kod nas za svaku vrstu delatnosti, ne samo njegovu.

Došli su prevarati i sunovrati, novi investotori sa svojim poimanjima arhitekture i umetnosti.

- Pojedine kolege su se zdušno prilagođavale njihovom „ukusu”, a ja sam se trudio da ostanem svoj i izguram svoju ideju koliko je to moguće. Shvatao sam to ne samo kao ličnu misiju već i kao borbu za struku i kvalitet. Vraćalo mi se „o glavu”, ali se ne kajem, istrajan je Bane.

Vreme je petnaestak godina bilo loše, ali ne bez investicja. Međutim, poslednju deceniju koju Mijović karakteriše kao „prilagođavanje Evropi i Uniji” smatra da je donela krah i dekadenciju u svim sverama.

 

Političari sve obesmislili

 

- Politika je faktički potpuno preuzela primat i postala „vodilja” u svim oblastima naših života, pa i u ovom. Bez njenog aminovanja nisi mogao ni da razmišljaš o investiciji, a kamoli da je realizuješ. Konkretno, najpogubnije u sazivu naše prethodne lokalne vlasti bilo je to što se Nebojša Vasiljević, koji se jednostavno postavio iznad svih nas u struci i nauci, preuzeo Direkciju za urbanizam preusmerivši je u najobičniju alatku za rešavanje nekih svojih vizija. To je rezultiralo turbulencijama u urbanističkom konceptu razvoja Kragujevca, pa nam se dešavalo da se za četiri godine četiri puta menja Generalni plan. Sve zbog „prilagođavanja” nekakvim investitorima koji su u jednom trenutku značili lokalnim političarima, ne okoliša Mijović, koji ceni da je Direkcija (za njega „stožer i pokretač delovanja u gradu”) posle godina „u zapećku” ponovo počela da „staje na noge”.

Ali nema investicija.

- U arhitektonskoj struci sve je manje kvalitetnog posla, pa sam se (pre)orjentisao na investicije. Pre 20 godina kupio sam plac na vrhu glavne ulice. Pune dve decenije trajala je papirologija oko njega i konačno sam na njemu započeo izgradnju poslovno-stambenog objekta. Na njemu ću primeniti sve svoje znanje, iskustvo i kreativnost i biće to zgrada urađena po svim principima i uzusima savremenog stanovanja, sa geotermalnim grejanjem i hlađenjem i po prvi put na ovim našim prostorima - ravnim zelenim krovom sa travom i zelenilom, pojašnjava Mijović svoje savremeno ekološko i estetsko rešenje.

Poznat je i kao stručnjak za osmišljavanje enterijera brojnih objekata koje je radio ne samo ovde u gradu. Nedavno je u Jagodini osmislio ekskluzivni restoran na Đurđevom brdu iznad akva parka.

- Ipak, prošlo je vreme kada sam za zdanja poput „Trezora” ili „Zelengore” pred dolazak Italijana „potpisivao” total dizajn, konstatuje on.

 

INTERESOVANJA, HOBI I PROFESIJA

 

Od bubnjeva do arhitekture

 

Diplomirani inženjer arhitekture Branislav Bane Mijović rođen 1951. godine u Bjelom Polju. Roditelji su mu bili prosvetni radnici, a majka se u njegovom mestu rođenja slučajno zatekla kod sestre.

- Samo sam rođen u Bjelom Polju i prvi put sam bio u njemu tek pre desetak godina kada sam radio jednu piceriju, kroz šalu prepričava on.

Detinjstvo i, kako ga on naziva, „prelepo odrastanje” proveo je u Orašcu, a od petog razreda je u Kragujevcu. Završio je školu „21. oktobar” i kragujevačku Gimnaziju.

U tinejdžerskim danima sazrevao je kroz muziku: sa Zoranom Džegerom učio gitaru, svirao harmoniku, a u Gimnaziji je zavoleo bubnjeve i svirao u „Horizontima”.

Upisao je arhitekturu u Beogradu i diplomirao 1978.godine.

- To je bilo vreme kada je beogradska škola arhitekture bila zaista na svetskom glasu. Predavala su nam vrsna imena poput Ivana Antića i Bogdana Bogdanovića, ličnosti svuda priznatih i poznatih laureata međunarodnih priznanja. Posebno mi je zadovoljstvo što sam baš u tom periodu završio fakultet, kaže on.

Odmah po završenim studijama (i odsluženom vojnom roku) vraća se u Kragujevac. Prvi posao dobio je u Projektantskom preduzeću, prelazi potom u Atelje „Plan” (kod čuvenog arhitekte Pere Aranđelovića), a od pre tri decenije je u „samostalnim vodama”.

Autor je prvog šoping mola u gradu – Gradskog doma 1992. godine (za to vreme avangardni projekat preuređenja starog objekta za noviu funkciju i sadržaje), prvog enterijera „Delta banke”, 15 Miškovićevih fri-šopova po Srbiji i Crnoj Gori, picerija „Di Trevi” i „Kralj”, starog „Srca”...

Osmislio je preko stotinu enterijera i samo u periodu od 1985. do 1993. godine izradio preko 2.000 projekata kuća.

Voli da se podiči i finom porodicom, suprugom Gordanom i ćerkama Tinom, koja je u Solunu na Šefildskom univerzitetu završila ekonomiju i marketing (radi marketingu „Plaze”) i Sonjom, koje je na četvrtoj godini arhitekture u Beogradu.

- Tradicija se tako nastavlja, završava ne bez ponosa Bane Mijović.

Kao prvi laureat prvog DAK-a ne drema na slavodobitničkim lovorikama nego inicira da ova smotra (zamišljena kao bijenalna) zaživi svake godine, makar kroz tematske izložbe kako bi se edukovali ljudi, ali i investitori, i jasno pokazalo i prikazalo da postoje vrednosti i kvalitet u samoj struci koja je politikantskim igrankama i sitnim, ličnim ćarom, već godinama skrajnuta.

 

 

Zoran Mišić